Esej

Zašto Split više nije isti grad koji sam napustio

Osobni esej o promjeni, povratku i gradu koji se pretvara pred našim očima.

Prazna uličica Dioklecijanove palače u Splitu u ranojutarnjem zlatnom svjetlu

Vratio sam se u Split nakon četiri godine u Berlinu s osjećajem da znam gdje sam. Ulice su iste, mirisi morske soli i ružmarina su isti, čak su i neka lica poznata. Ali nešto je fundamentalno drukčije, i trebalo mi je nekoliko tjedana da shvatim što. Grad koji sam nosio u sjećanju bio je grad moje rutine — kafić gdje su me zvali po imenu, susjedi s kojima se razgovaralo bez povoda, kvart koji je imao vlastiti ritam neovisno o sezoni. Taj grad je još uvijek tu, samo što je prekriven drugim gradom koji raste na njegovu vrhu kao novi sloj žbuke. Apartmani za najam zamjenjuju stanove u kojima su živjele obitelji. Butici s maslinovim uljem otvaraju se na mjestima gdje su bile mesnice. Sve je ljepše, čistije i skuplje — i nekako praznie od onog što je grad činilo gradom, a ne destinacijom. Nisam siguran tko je u pravu u toj transformaciji. Razumijem logiku turizma koji gradu donosi novac i infrastrukturu. Razumijem i frustraciju onih koji su odrasli u tim kvartovima i više si ne mogu priuštiti stan na istoj ulici. Ono što me muči nije promjena sama po sebi — gradovi se uvijek mijenjaju — nego osjećaj da ta promjena ima samo jedan smjer i da se odvija bez prave javne rasprave o tome kakav Split uopće želimo biti za dvadeset godina. Je li to grad za stanovnike ili grad za posjetitelje? Možemo li biti oboje, ili jedno nužno potiskuje drugo?

Razgovarao sam s nekoliko poznanika koji su ostali dok sam ja bio odsutan. Svima im je zajedničko jedno: osjećaj da su postali manjina u vlastitom gradu, barem u ljetnim mjesecima. Jedan od njih, koji živi u Vaarošu cijeli život, kaže da u srpnju ne izlazi vani između deset i pet jer mu je neugodno osjećati se kao stranac na vlastitoj ulici. Ta rečenica ostala mi je u glavi. Nisam je interpretirao kao ksenofobiju — on voli goste, radio je u turizmu godinama — nego kao opis stvarnog iskustva raseljenja koje se događa bez iseljavanja. Možda je to najzornija slika onoga što se događa: grad u kojemu živiš, ali koji za nekoliko tjedana svake godine prestaje biti tvoj. I pitanje koje ne mogu prestati postavljati: što ostaje od identiteta mjesta kad ga toliko intenzivno koriste oni koji ga ne nose kao dom?